Moja senka
Misao kreće čim otvorim oči… ali to mi nije dovoljno.
Nije mi stalo samo do toga da sam budna; treba mi uspon, let, korak, uzdah…
Uzbuđenje me obuzima, iako ne znam kako je našlo put do mog uspavanog srca. Ne mogu da ga smirim, jer ono uporno pali plamen koji bukti, tinja, raste i nadilazi.
Osećam raskorak između života koji živim i onog koji mi treba, onog koji me doziva u vrtlog večnosti.
Hvataju me u zamku sopstvene misli. Oduzimaju mi deo po deo kule satkane od uverenja.
Ruše je. Pale je. Potapaju je.
Šta ako u tom trenutku odbacimo sve što smo smatrali bitnim i sve što se srodilo s našim životima?
Šta ako krenemo dalje i dalje, tamo gde nazad ne postoji, jer tragovi nestaju poput krhke pahulje pravilne simetrije i oblika?
Šta ako rasipam misli kojekude?
Šta ako one i nisu moje?
Opet, ni to mi nije dovoljno.
Hoću visine.
Osećam raskorak između svojih svetova.
Nadilazi me sopstvena senka.
Ona pokazuje na moje snove.
Da li su ostvarivi? Još bolje: šta će biti kad ih ostvarim? Da li će se pojaviti novi?
… ili je to to, samo su to moji snovi!
Aleksandra Stefanović